PREDGOVOR   

Stanko Špoljarić  /  Branka Arh  /  Mladen Mitar

Vlastina se slikarska priča raspliće na tragu odmjeravanja između lirske intime i dekorativne stilizacije. Krošnjoliki svijet u preplitanju granja i lišća, ptica i cvijeća, poput raskošnog aranžmana sve je blistavo, radosno i podatno u treperenju trenutka, sve raste, buja i pulsira u preljevima boja, u šarenilu i razigranosti. Imaginarno postaje mjera njezina svijeta. Kombinira, oblikuje, slaže i crta dok konačno ne postigne željeni učinak, dok konačno ne stvori vlastiti poredak likovnih vrijednosti: prostor mjerljiv mjerilima duha, onaj u koji se mogu naseliti stvari mašte i sna, koji može nesputano istraživati mogućnosti, iluzionizirati odnose, omjere i veličine, u kojem će stvarnost ostati tek ishodište sanjanog i naslućenog, tvarnost nestvarnog. Plijeni pozornost preobrazbama zadanih motiva. Poseže za fluidnim materijalom i linearnom interpretacijom konkretnog opažaja. Razlijevaju se i prožimaju boje na mekoj, glatkoj podlozi svile izrezanoj u fragmente i apliciranoj na ručno rađeni papir grublje površinske teksture. U novoj situaciji plošnih odnosa traži se komunikacija s podlogom, uslojava se prostor koji nije obuhvatljiv mrežom perspektive. Strogo crtovlje kao integralni dio slike, poput vitrajnog obruba svija stilizirane forme raslinja, ispisuje granice prostora, prikuplja, prizemljuje, učvršćuje za podlogu i drži na okupu, ističe zasebne dionice i izdvojene pojedinosti, zaustavlja širenje i rast, dovodi u red i sklad, sabire i pretače segmente jedne beskrajne slike koja slijedi zanos, radost i iskrenost stvaranja. Po nekom crnom ili zlatnom kodu omeđuje prostor boje, opisuje formu, zasićuje kompoziciju na čitavom prostoru slike. Tako se u uzajamnom govoru i napetom kretanju crte i boje, u ritmičnom zatvaranju i otvaranju prostora, u kontroliranom i pomalo ukočenom hodu ovih faktora forme iščitava značenje i smisao jednog likovnog stava i sustava. Plošni oblici oslikane svile (gradbeni materijal njenih kolaža) segmentirani u stilizirane sklopove tvore cjelinu prema autonomnim likovnim odrednicama dodavanja, prerastanja, sažimanja i umnažanja. Dio nosi cjelinu, cjelina diše svakim svojim elementarnim dijelom. Negdje nešto iščezne da bi se pojavilo u novom sloju iščitavanja. Ornamentalno i dekorativno pritom dobiva novu dimenziju na razini osobne poetike. Vlastina pokretačka snaga je ideja. U cjelini kolažnih kompozicija nekonvencionalno i ležerno vodi vlastitu interpretacijsku nit, onu koja dopušta oblikotvornu i kolorističku otvorenost i slobodu, te onu koja nameće crtačku kontrolu i stegu.

Branka Arh, povjesničarka umjetnosti,

recenzija izložbe kolaža
galerija «Juraj Klović» u Rijeci, 2001.