PREDGOVOR   

Stanko Špoljarić  /  Leo Slijepčević  /  Mladen Mitar

Jednom je Jean Starobinski rekao da Proust nije bio ni prvi ni jedini koji je uočio "nesklad" između onoga što se nudi pogledu i mogućnosti da se to riječima iskaže. Corotova rečenica snažno i jednostavno izražava osjećaj nemoći i pisca i slikara: »Kad se nađem u prirodi, bijesan sam na svoja platna.« Vlasta Pastuović Aleksić nema razloga to kazati, jer nije opterećena mimezisom. Za nju je priroda samo inspirativni predložak na kojem gradi osobnu likovnu interpretaciju. Oduševljena čulnim užicima pojavnog svijeta transponira doživljaj prirode kroz snažan neposredni mrljoliki potez u bogatu kolorističku arabesku. Na njenim slikama događa se umjetniziranje krajolika. U morfologiji likovnosti dominira suglasje plošno linearnog koncepta. Njena likovna intuicija oblikuje onoga trenutka kad se pojave ulove u mreži duha. U dahu realizira kompozicije, tako da se njene slike doimlju svježinom slikarskog čina. Proljeće je godišnje doba koje najviše inspirira. Sveopći cvat i bujanje oblika njen je trajni interes. Skicoznost i stilizacija dobro se uklapaju u ležernost samoga slikarskog postupka. Kompozicijska horizontala postaje učestala, ali još uvijek ne i iživljena. Koloristička opservacija svedena je na zelenu, plavu, žutu i ljubičastu boju s umjerenom i dostatnom toplom crvenom. U potezu je prepoznatljiva snažna ekspresivna gesta s rasponom namaza od lazurnog do zasićenog pastoznog. Gotovo u svim kompozicijama, krajolik promatra s povišenog mjesta naniže, tako pretapajući planove slijedom od najudaljenijeg; od zelenih ploha polja do neznatne plohe plavetnih obzora. Uspoređujući naslikano s viđenim, prije bi se reklo da su to krajolici slikarske duše, nastali kao nova priroda koja egzistira neovisno. Na ovoj izložbi uz temu krajolika provlači se nešto malo i mrtva priroda. Zanimljivo je primijetiti nekoliko kompozicija, gdje slikarica ulazi u mikroplanove krošnji, zanemarujući tematski kontekst. Ovim postupkom snažnije naglašava likovni siže, udaljavajući se od opisnosti detalja, izbjegavajući planove. Tako se događa da podjednako tretira ritam, grafizam i koloraturu. Vlastino hedonističko poimanje prirode prolazi kroz pikturalnu kondenzaciju. Znati pozdraviti ljepotu za Vlastu je primarni zadatak. Začudno je koliko se podneblje utkalo u njeno slikanje krajolika i definiralo njenu slikarsku ćud. Velika je hrabrost danas slikati krajolik s obzirom na dugo promicanje ove teme u povijesti umjetnosti. Vlasta Pastuović nije opterećena suvremenim modernostima izraza, vjerujući da može pronaći nove iskre kreativnog u tradicionalnom izrazu. Iskreno bavljenje temom krajolika opravdava doseg njenog stila.

»Ne biti slijep pred ljepotom svijeta znači ujedno i pobunu protiv zla i početak učenja, prvi stupanj neravnodušnosti prema patnji bližnjega.« (J. Starobinski)
 

Mladen Mitar, povjesničar umjetnosti,

predgovor za retrospektivnu izložbu »Rajski vrt«,
galerija »Ulrich«, Zagreb, 2005..