PREDGOVOR   

Stanko Špoljarić  /  Branka Arh  /  Mladen Mitar

Tehniku kolaža možemo smatrati tradicionalnom. Nastala je u kubizmu, a 1914. godine preuzimaju je talijanski futuristi. Enrico Prampolini, učenik Carla Care, poslije 1914. godine proširio je katalog materijala za kolaž dajući na raspolaganje tekstil i kemijske materijale, dok je “Dada” ponudila fragmente fotografija i razglednica. Zapravo, kolaž je sastavljen od raznih materijala u kojima su vidljivi kontrasti tvrdog i mekog, prostornog i plošnog, transparentnog i neprozirnog.

            Vlasta Pastuović Aleksić ima hrabrosti predstaviti se u ovoj tehnici koja egzistira skoro jedno stoljeće. Za slikaricu život ima smisao, i to smisao koji joj nameće umjetničko stvaranje. To osjećanje snagom svoga zanosa rađa duhovne oblike. Vlasta nastoji rekonstruirati vanjski  svijet pojavnosti u novu prirodu koja se zove slika. Slika je za nju sublimat unutarnjih opservacija duše.

            Vlasta izbjegava mimezis kako bi dobila na ekspresiji boje i otvorila prozore mašti i imaginaciji. U svojim kolažima ona slavi Floru. Oslikanu svilu slikarica izrezuje te je zatim lijepi na ručno rađeni papir raznih boja i tekstura, koji je dobro ugođen prema paspartuu. Razigrani i dopadljivi cvjetni oblici u ritmu  se redaju po horizontali, obrubljeni stiliziranim zlatnim nitima što zatvaraju tonski kolorirane plohe, koje se suprotstavljaju fluidno nježnom drugom planu. Dinamika obrisne zlatne linije priziva atmosferu dekorativne secesije. Krošnje, cvjetovi, listovi, stapke, sve je u funkciji dekoracije koja na momente postaje sama sebi cilj.

            Harmonija boja i oblika postaje glavni likovni siže njezinih kompozicija. Taj siže zapravo je sredstvo kojim se naša pažnja vezuje uz pojavne oblike koji nas potiču da proniknemo u njih i da dopremo do njihova duha. Tematski sadržaj bogato varira kroz nepresušne ornamentalno dekorativne oblike. Kontrapunkt plošnog i linearnog dosjetljivo se prožima tijekom ovoga opusa. Crtačke stilizacije raskošnih cvjetova podsjećaju na likovnost vezenih zidnjaka.

            Vlasta gradi izmaštani i nestvarni lirski svijet krošnji i cvjetova koji svojim oblicima i bojama pulsiraju radosne trenutke postojanja. Nešto je svečano i slavljeničko u tim pitoresknim krošnjama sjećanja na ona vremena kada je cvijeće ljepše mirisalo, kada su tekli bistri potoci, kada se zbog ubranog cvijeta u šumi nisu bunili zaštitari prirode. Vlasta nam je darovala ovu svoju izložbu poput jednoga velikoga intimnog cvijeta svojih osjećaja da shvatimo upotrebnu vrijednost neupotrebnog.

            Nekada davno, kada je prvi čovjek ženi poklonio prvi cvijet, on se zapravo uzdigao iznad svojih sirovih strasti i osvijestio pojam lijepoga. Od tih vremena pojam lijepoga postao je imanentan ljudskom rodu.

Mladen Mitar, povjesničar umjetnosti,
                                                                                                         predgovor za izložbu »Svilena priroda«
                                                                                                          u knjižnici »Bogdan Ogrizović« u Zagrebu, 2005.